Parafrazu natpisa s američkih novčanica treba shvatiti ozbiljno. Genetsko-tehnološki optimizam u našoj je (zapadnoj) civilizaciji uhvatio dublje korijene nego što se obično misli i nego što to pokazuju ankete u kojima se građani – ne samo laici već i stručnjaci – “plebiscitarno” izjašnjavaju protiv legalizacije neograničenog manipuliranja nasljednom tvari, osobito onom koja pripada (ili bi mogla pripadati) ljudskom genomu. Polazište ovog teksta je upravo teza da rastuće povjerenje u genetski inženjering počinje funkcionirati kao kompenzacija za razočaranja u socijalni inženjering – teza koju ovdje nećemo posebno dokazivati. Cilj teksta je ispitati da li ta kompenzacija ima i realnu, a ne samo psihološku, osnovu; točnije, u kojoj je mjeri opravdano – kako s tehnološkog tako i etičkog aspekta – preusmjeravanje naših amelioracijskih nastojanja sa razine aktualnih osoba i skupina osoba na razinu molekula koje čine dio uzročnog mehanizma građe i ponašanja potencijalnih osoba.

Tehnički gledano, genetski se inženjering može smatrati podvrstom kemijskog inženjeringa koja ima za cilj razumjeti a onda i utjecati na kemijske odnosno biokemijske procese u živim bićima. Zbog specifičnosti tih procesa, ali i činjenice da oni bitno određuju i ona svojstva koja smo skloni tretirati kao diferentiam specificam ljudske vrste – svojstva koja osobe čine osobama –, razumljivo je da metode genetskog inženjerstva otvaraju niz pitanja koja se ne postavljaju u slučaju uže shvaćenog kemijskog inženjerstva.

Pitanja se mogu podijeliti u dvije glavne skupine. Prvu čine tehnička ili izvedbena pitanja same discipline – pojednostavljeno, ako želimo ostvariti neki cilj x, moramo znati koja sredstva y i koje metode z nam stoje na raspolaganju. Riječ je, dakle, o tehničkim ograničenjima unutar kojih se odvijaju naši pokušaji da iz neke početne fizikalne/kemijske/biološke situacije nizom koraka ostvarimo novo, željeno fizikalno/kemijsko/biološko stanje.

Druga kategorija pitanja tiče se etičkih i legalnih implikacija manipuliranja molekulama DNK. Raskorak između tehničke izvedivosti i moralne prihvatljivosti najaktualnijih bio-tehnoloških projekata u devedesetim je godinama dosegao kritičnu točku. Može se reći da su posljednji uspjesi s kloniranjem sisavaca označili definitivan kraj razdoblja u kojem su tehničko-izvedbena pitanja predstavljala glavnu ili čak jedinu brigu istraživača-eksperimentatora. Pod utjecajem postupno oblikovanog javnog mnijenja, ali i zahvaljujući sve većem teorijskom ugledu bioetike kao znanstveno-filozofske discipline, uspostavljeni su kakvi-takvi moralni i pravni okviri primjene genetske tehnologije. Kao što to pokazuju neki nedavni slučajevi, možemo očekivati da će i sam nagovještaj mogućeg iskoraka iz tih okvira ubuduće izazivati šaroliku lepezu reakcija, od kojih mnoge – možda čak i većina – neće biti u skladu s već dosegnutom razinom dijaloga među zainteresiranim stranama. Odatle i važnost racionalne rasprave moralnih implikacija aktualnih genetsko-tehnoloških projekata – uz važan uvjet da takva rasprava prethodi eksperimentalnoj fazi projekta, a pogotovo fazi primjene dosegnutih rješenja.

U vezi s provedenom distinkcijom potrebno je naglasiti dvije stvari. Prvo, da su dvije vrste pitanja, ona tehničko-izvedbena i ona etička, međusobno usko isprepletena i da ih nije uvijek moguće – ali niti poželjno – odvojeno razmatrati. Jedan od trivijalnijih razloga za to proizlazi iz činjenice da procjena moralne opravdanosti pojedine procedure obično ovisi i o tehničkim detaljima njezine izvedbe. Drugo, da i naoko čisto tehnička pitanja imaju svoju "filozofsku", točnije epistemološku stranu, tj. da ona ne obuhvaćaju samo probleme koji se tiču metodologije manipuliranja molekulama DNK, već da nužno zadiru i u spoznajno-teorijske pretpostavke na kojima ta metodologija počiva. Još od ranih sedamdesetih godina svjedoci smo pokušaja da se navedene pretpostavke jasno formuliraju te da se pokaže kako one, uzete u cjelini, tvore jednu koherentnu, premda pogrešnu teoriju o utjecaju gena na manifestna svojstva organizama. Riječ je o teoriji na kojoj prema nekim autorima počiva čitav znanstveno-istraživački program suvremene genetike, a za koju se uvriježio naziv genetski determinizam.

U nastavku nećemo polemizirati s tezama genetskog determinizma (niti s njihovim kritičarima); no, poslužit ćemo se nekima od često navođenih argumenata protiv tog stajališta. Ti bi argumenti trebali potaknuti sumnju u mogućnost tehničke provedbe jakog programa (eu)genetske tehnologije (odjeljak 2). Na njih bi se trebali nadovezati, uvjetno rečeno, čisto etički argumenti za čiju će nam elaboraciju poslužiti aktualni primjer genetskog kloniranja (odjeljak 3). Budući da je potaknut i već prisutnom istraživačkom praksom, a ne samo hipotetičkim scenarijima, nadamo se da etički dio argumentacije neće zvučati teorijski apstraktno. No, prije nego što se pozabavimo i jednim i drugim argumentima, smatramo važnim uvesti još neke distinkcije te dati odgovarajuća objašnjenja (naredni odjeljak) u cilju točnog razumijevanja istraživačkog programa koji želimo kritički razmotriti.

Za početak, unutar genetskog inženjerstva potrebno je razlučiti dvije vrlo različite metode mijenjanja genetske strukture organizma. Prva ima za cilj utjecati na osobine aktualnog organizma intervencijom u njegovim somatskim stanicama. Druga ima za cilj utjecati na osobine potencijalnog organizma odnosno potencijalnih organizama manipulacijom nasljedne tvari u spolnim stanicama. Razlika između dviju metoda je očigledna i proizlazi iz naravi induciranih promjena u genomu: u prvom slučaju genetske promjene pogađaju isključivo organizam na koji je intervencija bila usmjerena; u drugom slučaju promjene pogađaju neki budući organizam i njegove potomke. Ta bi se razlika morala reflektirati i u etičkim mjerilima kojima će se procjenjivati opravdanost pojedinih genetskih zahvata, imajući u vidu njihove posljedice. Da vidimo zašto.

Danas aktualne metode poboljšavanja genoma pojedinačnog organizma zasnivaju se na sofisticiranoj primjeni niza tehnika koje su razvijene još ranih sedamdesetih godina pod skupnim nazivom tehnologija rekombinantne DNK. Sasvim pojednostavljeno, ta je tehnologija omogućila da se pojedinačni geni, tj. dijelovi DNK molekule, identificiraju, zatim "izrežu" iz svog prirodnog okoliša na kromosomu (nukleotidnog lanca) te smjeste u sasvim novi genski kontekst – u kromosom neke druge vrste organizma. Jedna od mogućih primjena te metode je da se novodobivena, "rekombinirana" molekula DNK umnoži te pomoću odgovarajućeg "nosača" ili vektora (tipično virusa) ubaci u ljudsku stanicu gdje će novi gen postati dio pacijentova genoma te eventualno – preko svoje fenotipske ekspresije – proizvesti odgovarajući terapeutski učinak (npr. spriječiti kancerogeni rast tkiva i sl.).

Generalno gledano, opisani postupak mijenjanja genoma somatskih stanica u terapeutske svrhe etički je nesporan (koliko već takav postupak može biti). To ne znači da je potpuno lišen kontroverznih elemenata koji su dijelom vezani za detalje njegove tehničke izvedbe, a dijelom za šire socijalne uvjete unutar kojih se postupak provodi. No, važno je uočiti da se mogući problemi i komplikacije koji u tom kontekstu mogu zanimati etičara – npr. tehnički propusti, nepredvidivi ishodi terapije, nedoumice oko kriterija bolesti (tj. u kojim slučajevima primijeniti terapiju a u kojima ne), zatim financijska pitanja, pitanja prioriteta pri selekciji pacijenata i sl. – konceptualno ne razlikuju od problema s kojima se medicinska etika do sada tipično susretala. To ujedno znači da se pri razmatranju tih pitanja i argumentiranju za ili protiv pojedinih rješenja koriste isti ili slični argumenti kao i u mnogim analognim, iz prakse poznatim slučajevima.

To, međutim, ne vrijedi za primjenu gore opisane tehnike (rekombinantne DNK) ili neke slične procedure u svrhu modifikacije spolnih stanica organizma. Kao što smo već nagovijestili, riječ je o zahvatu sa sasvim drugačijim, dalekosežnijim posljedicama, za čije sagledavanje neće biti dovoljno dosadašnje iskustvo niti uobičajena etička mjerila. No, bez obzira na nedostatak analognih primjera koji bi usmjeravali etičku raspravu, vizija moći tehnologije mijenjanja spolnih stanica u zapadnoj je civilizaciji već odavno prisutna. Danas, kada su eksperimenti s uvođenjem novih, inženjerski kreiranih gena u jezgru spermija ili jajne stanice bitno uznapredovali, niti kritičari niti oduševljeni zagovornici futurističkih scenarija ("transhumanizma" i sl.) nemaju nikakvih nedoumica u vezi s krajnjim mogućnostima primjene takve tehnologije – i jedni i drugi čvrsto vjeruju da će ciljanim kombiniranjem gena jednog dana biti moguće ostvariti potpunu kontrolu nad genomom još nerođenog organizma. Kreće li se aktualni istraživački program genetskog inženjerstva doista u tom smjeru?

Sami sudionici u programu – kako eksperimentatori tako i teoretičari – u pravilu oklijevaju dati nedvosmislen odgovor na to pitanje. No, bez obzira na eventualnu opravdanost njihove suzdržanosti, mišljenja smo da za filozofa znanosti, (bio)etičara ili informiranog laika nipošto nije preuranjeno s punom ozbiljnošću razmotriti čak i najsmjelije scenarije ishoda pojedinih tehničkih zahvata, a u cilju objektivne procjene njihove opravdanosti. Navest ćemo tri razloga u prilog neodgodivosti takve rasprave:

1) nekontrolirano napredovanje istraživanja: mnogi primjeri iz novije znanstvene povijesti, a to se osobito odnosi na posljednjih tridesetak godina, pokazuju da se pomaci na trasi od zamisli do primjene u znanosti nerijetko događaju brže negoli se to na početku moglo predvidjeti – jučerašnja znanstvena fikcija danas nam se ispostavlja kao uvriježena (i nezamjenljiva) praksa;

2) inertnost jednom pokrenutog istraživačkog projekta: isti povijesni primjeri nas uče da su za pokretanje istraživačke aktivnosti dovoljni već i krhki izgledi na uspjeh nekog projekta (naravno, uz neophodna financijska sredstva), dok za njezino zaustavljanje obično nisu dostatne moralne skrupule, a ponekad niti zakonske restrikcije;

3) prednosti pravovremenog prebacivanja na alternativne projekte: dovoljno rano preusmjeravanje intelektualnih i materijalnih resursa sa – tehnički i/ili etički – kontroverznih projekata na one manje ili nimalo kontroverzne može se ispostaviti kao neprocjenjiv dobitak (pogotovo ako su alternativni projekti sa socijalnog stanovišta podjednako opravdani ili čak neodgodivo potrebni).

Geni su raspoređeni u biokemijskim nitima koje se zovu kromosomi, a jedan kromosom sadrži mnogo gena. Gen, kao određeni niz nukleotida, može biti različite duljine. Unatoč velikom broju gena koji izgrađuju živa bića, a koji su u određenim količinama prisutni i kod najjednostavnijih organizama, uglavnom ne postoji jedan-prema-jedan korelacija između gena i svojstava organizma. U pojedinačnom genu nije prisutna samo jedna jedinstvena informacija ili, bolje rečeno, skup informacija koji na jedinstveni način izgrađuje jedno jedino obilježje organizma. Nema stroge paralele gen – fenotipsko svojstvo. U izgradnji pojedinog fenotipskog svojstva u pravilu sudjeluje više različitih gena čiji biokemijski utjecaji u tijeku izgradnje organizma određuju konačan oblik tog svojstva (uz, naravno, utjecaj okoline). Štoviše, ti geni ne moraju biti poredani jedan za drugim (jer tada bi se mogli smatrati jednim genom) na istom kromosomu, nego se nalaze na različitim mjestima – drugim riječima, razdvojeni su. Također, nepostojanje jedan-jedan korelacije znači da jedan gen može sudjelovati u izgradnji različitih svojstava organizma, u suradnji s drugim genima. Postoji, dakle, razgranata mreža odnosa između samih gena i, posljedično, svojstava na čiju izgradnju oni utječu. Bitno tehničko pitanje koje slijedi iz ovakve biokemijske situacije glasi: kako ostvariti kontrolu nad pojedinim stadijima procesa nakon što se započne s genetskim manipuliranjem.

Kod organizama s velikim brojem nukleotidnih slijedova, tj. gena, moguć je velik broj gore opisanih kombinacija koje, “prirodno iskombinirane”, izgrađuju organizam zajedno s njegovim fenotipskim svojstvima. Ako želimo promijeniti jedno svojstvo, morali bismo promijeniti određeni slijed purina/pirimidina da bismo promijenili genetsku informaciju, odnosno “slova” u genetskoj “abecedi”. Dakle, određeni gen, koji zauzima određeno mjesto na kromosomu, mijenjamo na umjetan način i dobivamo drugačiji gen, koji, međutim, nastavlja zauzimati isto mjesto na kromosomu. No, time smo promijenili i odnos dotičnog mjesta i dotičnog gena prema drugim genima. Prema tome, želeći promijeniti (npr. u cilju “poboljšanja” genoma) određeno svojstvo izmjenom odgovarajućeg gena, može se dogoditi da automatski promijenimo, ili utječemo na promjenu, nekog drugog svojstva koje uopće nismo željeli promijeniti. S obzirom na kompleksnost međuodnosa gena i njihovih kauzalnlih utjecaja u izgradnji fenotipa, mi, barem na ovom stupnju znanja i tehnologije, u pravilu nismo u poziciji da predvidimo što će se dogoditi ako u nekom genu izvršimo inženjersku promjenu, pa čak i pod pretpostavkom “najboljih” namjera. U suigri ostalih gena, to može imati i zlokobne posljedice bilo za sam organizam bilo za korisnike tog organizma (npr. u slučaju inženjeringa jestivih biljaka).

Ilustrirajmo navedeno sljedećim primjerima. Jedna firma koja se bavila genetskim inženjerstvom biljaka, htjela je unaprijediti svojstva soje tako da im prododa proteine komplementarne onima koje je soja prirodno sadržavala. Cilj je bio kreirati takvu namirnicu koja bi sadržavala "potpuni protein", tj. sve što je čovjeku u energetskom smislu potrebno za ishranu (ključne aminokiseline). Tvrtka je uspjela u svom naumu, tj. proizvela "optimiziranu" soju, i to unošenjem gena brazilskog oraščića u postojeću vrstu soje. No, osim željenih “poboljšanja”, biokemijska promjena imala je za posljedicu i potpuno nepredviđenu sintezu alergogenih spojeva u novoj soji. "Greška" je srećom otkrivena prije nego što je pokrenuta serijska industrijska priozvodnja, tako da nova soja nije stigla na tržište.

Drugi primjer. Jedna japanska firma proizvodila je iz prirodne vrste bakterija dodatak hrani zvan triptofan. Kako bi se bakterija napravila učinkovitijom, tj. kako bi se poboljšale mogućnosti proizvodnje triptofana, primijenjene su metode genetskog inženjerstva. Cilj je ostvaren i bakterija se nakon genetske promjene doista pokazala efikasnijom. No, i ovaj puta su stvari krenule nepredviđenim tokom, ali s gorim posljedicama: naime, neželjena nuspojava bila je biokemijski otkrivena tek nakon što se je oko 5000 ljudi otrovalo uzimajući hranu obogaćenu novom, “učinkovitijom” verzijom triptofana. 37 ljudi je, nažalost, i smrtno stradalo od posljedica sinteze otrovnih tvari genetskim inženjeringom izmijenjene bakterije.

Treba uočiti da ni u jednom od opisanih slučajeva nije bilo fatalnih posljedica za sam organizam na kojemu su genetske promjene izvršene, već samo za korisnike dobivenih proizvoda. No, primjeri su svejedno opominjujući. Genetskim inženjeringom dobiveno je novo (i poboljšano) fenotipsko obilježje, ali zajedno s njim, kao nuspojava, i svojstvo koje nije bilo niti željeno niti poželjno. Drugim riječima, potpuni fenotip ovih organizama ipak se pokazao drugačijim nego što su to genetski inženjeri očekivali. To znači da ponekad nije moguće, s obzirom na postojeći stupanj znanja, sve mogućnosti proigrati i predvidjeti.

Nije, međutim, isključeno da bi se nešto slično moglo dogoditi i s drugačijim ishodom: inženjerskim zahvatom stvoreni organizam mogao bi iskazati nepredviđeno fenotipsko obilježje koje bi bilo štetno za sam organizam. Da bismo to ilustrirali, zamislimo sljedeći slučaj. Recimo da majka i otac zažele da im dijete bude vrhunski atletičar – trkač na srednje staze (800 i 1500 m). Kako oni sami to nisu bili, zamole svog prijatelja, genetskog inženjera, da “poboljša” gen koji izgrađuje strukturu donjih ekstremiteta, tj. da kreira gen "za" jače, izdržljivije i gipkije noge – npr. da nožni mišići budu jači, da veze mišića i kostiju budu na bolji način izgrađene itd. Inženjer se prihvati posla i doista promijeni gene s odgovarajućim rezultatom. Ali, kao i u prethodnim primjerima, potpuno nepredviđeno, pokaže se da zamjena gena ima još neke posljedice koje su dotad bile nepoznate istraživačima i inženjerima. Zamislimo da geni za bolje trkače noge ujedno djeluju na duljinu gornjih ekstremiteta, i to tako da se razviju vrlo zakržljale, tanke i kratke ruke. Jasno je da bi za svjesno biće poput čovjeka takav ishod, makar se na njega postepeno navikao, bio katastrofalan: zbog urođenog hendikepa normalan bi život bio bitno otežan. No, to ne bi bilo sve. Obzirom da su trkaču-atletičaru i ruke vrlo važne – recimo za održavanje ravnoteže prilikom trčanja – naš, genetskim inženjeringom dobiveni trkač ne bi bio u stanju održavati ravnotežu na odgovarajući način. On uopće ne bi mogao iskoristiti prednost koju je stekao boljom izgradnjom nogu, tj. postići rezultat koji bi mogao postići i bez te prednosti, dakle uz uvjet da su se ostala fenotipska obilježja normalno razvila.

Uslijed nepoznavanja točnih kauzalnih mehanizama djelovanja gena i njihovih međusobnih odnosa u izgradnji fenotipa, ovakvi scenariji – u kojima poboljšanje jednog fenotipskog svojstva na drugoj strani dovodi do degeneriranja drugog, i to možda do te mjere da se poboljšanje ni ne može iskazati na željeni način – jesu realno mogući. Nepredviđeni defekt bi se na kraju mogao pokazati važnijim od predviđenog inženjerskog poboljšanja.

Štoviše, ako nam je dozvoljeno malo spekulirati, mogli bismo pretpostaviti da su pojedina svojstva, čija je izgradnja genotipski kodirana, u toj mjeri međusobno povezana kauzalnim utjecajima određenih gena, da je fizički (odnosno biokemijski) nemoguće izmijeniti genotipsku informaciju za jedno svojstvo, a da se istovremeno ne izmijeni informacija za izgradnju nekog drugog svojstva. Upravo zato, jer bi se neopreznim inženjeringom mogla bitno narušiti ravnoteža među pojedinim obilježjima organizma, tako da bi organizam kao cjelina mogao biti hendikepiran i unazađen, umjesto “poboljšan”, smatramo da nije dovoljno identificirati ("mapirati") pojedinačne gene i korelirati ih s odgovarajućim svojstvima, nego je potrebno potpuno i točno upoznati njihove suodnose i načine (među-)djelovanja u samom procesu razvoja i izgradnje kako pojedinih fenotipskih svojstava tako organizma kao cjeline (tj. svih fenotipskih svojstava uzetih zajedno). Mi, naravno, ne raspolažemo takvim znanjem, a postojeći nam stupanj znanja ne omogućuje da s nekom sigurnošću predviđamo kako će pojedini inženjerski zahvat na kraju završiti.

Prvi takav faktor je okolina. Isti genotip u potpuno različitim okolinama imat će i različite fenotipske ekspresije. Ako netko posjeduje gene koji bi ga učinili vrhunskim tenisačem pri uobičajenoj ishrani, on to neće nikada postati ako se razvijao u uvjetima slabe ishranjenosti. Pojedinačne varijacije unutar iste vrste rezultat su stalnog međuodnosa gena i okoline. No, ovdje nam nije namjera da se priključimo opsežnoj raspravi o odnosu između gena, tj. nasljedstva, i okoline, već da ukažemo na treći faktor koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja problema genetskog inženjerstva. Čak i kad bismo poznavali cjelokupni genom organizma u razvoju i potpuni slijed okolina koje se tijekom razvoja izmjenjuju, još uvijek ne bismo mogli specificirati taj organizm do svih pojedinosti. Razlog za to su slučajni događaji u životu organizma. Naime, slučajne varijacije u rastu i dijeljenju stanica tijekom razvoja mogu bitno utjecati na ekspresiju pojedinih fenotipskih obilježja organizma. Pritom je važno uočiti da nastale razlike nisu uzrokovane niti genima niti različitim okolinama. Riječ je o slučajnostima koje biolozi metaforički nazivaju razvojnom bukom.

Važnost takvog čimbenika dobro ilustrira sljedeći primjer. Ispod svakog, lijevog i desnog, krila, voćna mušica ima nekoliko dlačica sličnih malim bodljama. No, na svakoj strani, broj tih dlačica je različit. Neke mušice imaju veći broj na lijevoj strani a neke na desnoj strani. Ne postoji niti neka prosječna razlika u broju: asimetrija fluktuira. Nadalje, svaka individualna mušica ima jednake gene i za lijevu i za desnu stranu, a kako je organizam ove vrtste dimanzijama relativno malen, nema razloga da se ne pretpostavi kako čimbenici okoline (temperatura, vlaga, ishrana itd.) podjednako utječu i na lijevo i na desno krilo. No, unatoč svemu navedenom, spomenuto fenotipsko obilježje gotovo uvijek varira. Varijacija je rezultat potpuno slučajne razvojne buke. Kod većih i složenijih organizama nego što je mušica, varijacije među pojedinačnim organizmima unutar vrste mogu biti veće. Ukratko, razvojne slučajnosti predstavljaju bitnu prepreku točnom predviđanju ishoda inženjerskog zahvata na genima.

Genetsko inženjerstvo bi trebalo omogućiti i mijenjanje svojstava djece “po želji” roditelja. Naime, nakon skeniranja genoma oplođene jajne stanice (zigote) i poznavanja – koliko je to s obzirom na nepredvidive čimbenike moguće – djelovanja pojedinih gena na razvoj organizma u suodnosu s drugim genima, geni bi se mogli mijenjati inženjerskim putem u cilju poboljšavanja postojećeg ili stvaranja drugačijeg fenotipskog svojstva. Čak i u slučaju da nema defektnih gena, sasvim je zamislivo da bi roditelji mogli zaželjeti da im dijete, koje bi, recimo, prirodno imalo smeđe oči i smeđu kosu, ima plave oči i svijetlu kosu, da bude pametnije nego što bi to njihovi geni omogućili, da bude rastom više ili pak da iskazuje drugačiju vrstu ponašanja (ukoliko bi se pokazalo da geni doista kontroliraju izgradnju onih neuro-struktura koje utječu na skonost određenom tipu ponašanja). Ne ulazeći u mnoštvo etičkih pitanja koja ovakve “roditeljske ambicije” otvaraju, razmotrimo još neke razloge za sumnju u mogućnost uspješne tehničke provedbe ovakvog manipuliranja molekulama DNK. Riječ je o uzrocima koji bi mogli dovesti do efekata potpuno suprotnim (najboljim) roditeljskim željama.

Za svrhe objašnjenja evolucijskih promjena u populacijama organizama, razvijeni su modeli na bazi teorije igara. U jednoj od takvih igara sudjeluju "jastrebovi" i "golubovi", tj. dva organizma-modela koji utjelovljuju dvije čiste strategije ponašanja. Ponašanje tipa jastreb je agresivno, te dovodi do borbe među suparnicima istog tipa ponašanja. Ponašanje tipa golub je miroljubivo s nastojanjem izbjegavanja konflikta. Svrha modela je kvantitativno simulirati moguće situacije susreta pojedinih tipova (situacije “dvoboja”), proračunati njihove ishode i iz toga izvući određene zaključke. Tri su tipa sučeljavanja moguća: jastreb protiv jastreba, jastreb protiv goluba i golub protiv goluba. Njihove ishode Eliott Sober: prikazuje na slijedeći način

Što se događa kada se dvije jedinke bore npr. za jedini dostupan komad hrane? Kvantificirano, to može izgledati ovako: komad hrane je vrijedan +50 bodova; cijena ozbiljne ozljede je –100 bodova; gubitak vremena u produljenom konfliktu košta –10 bodova. U slučaju da se suparnici sporazumiju, bez ozljeđivanja i bez gubitka vremena, pobjednik dobiva 50 bodova, a gubitnik 0 bodova.

Razmotrimo sada tri navedena tipa sučeljavanja. Kada se susretne golub s golubom, angažiraju se samo u ritualnoj borbi. Nitko ne biva ozljeđen, a slučajnost određuje pobjednika. On dobiva +50 bodova, ali i kaznu od –10 bodova za utrošeno vrijeme u ritualu, što znači da je njegov konačni učinak jednak dobitku od +40 bodova. Gubitnik dobiva 0 bodova jer nije osvojio predmet želje, ali i –10 bodova zbog gubitka vremena, pa je njegov ukupni rezultat –10 bodova. U ovakvom sučeljavanju, vjerojatnost odnošenja pobjede za svakog od suparnika iznosi 50:50, pa je prema tome prosječni rezultat svake individue 0,5 x 40 + 0.5 x (-10) = 15 bodova.

U srazu jastreba i goluba, jastreb brzo odnosi pobjedu, a golub se brzo povlači, dakle, sve prolazi bez ozljeđivanja. Jastrebov rezultat je +50 bodova, a golubov 0 bodova, jer nije ni bilo prave borbe (niti gubitka vremena).

Unutar neke populacije organizama može, naravno, postojati različit broj pojedinačnih organizama koji se ponašaju na jedan ili na drugi način. Drugim riječima, omjer među populacijama može varirati. Od Sobera (1993) prenosimo tablicu koja pokazuje neke zanimljivosti takve varijacije:

Ako se u toj situaciji pojavi jedinka koja se uvijek ponaša kao golub, ona će u prosjeku postizati bolje rezultate od svih ostalih jedinki-jastrebova, jer će joj njezino "miroljubivo" ponašanje u takvoj okolini donositi prednost (prema matematičkom modelu). Ako se populacija sastoji od 100% golubova, oni postižu bolji prosječni rezultat od čiste populacije jastrebova. Uvođenjem jednog jastreba ili manjeg broja jastrebova u populaciju golubova, taj će jastreb, odnosno ti će jastrebovi, postizati daleko bolje rezultate od prevladavajućih golubova. No, kako će populacija jastrebova vremenom rasti (tj. brzo će se namnožiti u povoljnim uvjetima), ona će ujedno postizati i sve lošije prosječne rezultate – jasna korelacija između udjela fenotipa u populaciji na jednoj i njegovih povoljnih efekata na drugoj strani.

Mjesto gdje se dvije krivulje križaju označuje stabilan odnos između dvije populacije. No, vrsta se, naravno, ne sastoji isključivo od jedinki koje pripadaju ili jednom ili drugom tipu. Stoga bi navedene tipove ponašanja trebalo promatrati ne kao "čiste" tipove, već s obzirom na to koliko se puta neka jedinka ponaša kao jastreb a koliko puta kao golub. Tablica za opisanu situaciju pokazuje da se stabilno stanje postiže u uvjetima kada se svaka jedinka u prosjeku ponaša 7/12 puta kao jastreb, a 5/12 puta kao golub; drugim riječima, ako se vrsta sastoji od 7 jedinki koje se uvijek ponašaju kao jastrebovi i 5 jedinki koje se uvijek ponašaju kao golubovi, na 12 jedinki. To je slučaj kada svaka jedinka postiže najbolji mogući prosječni rezultat. Kada se postigne ovakvo stanje, u vrstu više ne mogu prodrijeti jedinke koje bi se različito ponašale (jer u takvom okruženju ne mogu opstati). Drugim riječima, više se ne može razviti nikakva druga populacija s drugačijim odnosom tipova ponašanja.

Ako opisane pravilnosti primijenimo na naš slučaj ambicioznih roditelja, možemo izvući zanimljive pouke o opasnostima slobodne kreacije genoma putem genetskog inženjerstva. Ukratko, željeli bismo pokazati kako bi individualni izbori roditelja i njihove osobne ambicije mogle naštetiti njihovim potomcima. Ono što se zdravom razumu može činiti poželjnim, ne mora biti doista takvo. Zbog nepoznavanja bioloških detalja ljudi mogu imati potpuno krive predodžbe o tome koje su osobine stvarno povoljne. Biološki čimbenici – genotip, fenotip, razvojna i životna okolina, populacijski uvjeti – kao i njihovi međusobni odnosi mogu biti isprepleteni na toliko složen način, da to i stručnjacima, a pogotovo laicima onemogućuje objektivnu procjenu preferabilnosti pojedinih svojstava. U nekim je slučajevima doista nemoguće utvrditi što bi to za organizam bilo optimalno, i pod kojim (okolinskim) uvjetima, odnosno koje bi posljedice "popravljanje" već prirodno dosegnute razine optimalnosti (u smislu optimalne prilagođenosti organizma) imalo.

Teško je zamisliti da ćemo u doglednoj budućnosti raspolagati spoznajama koja bi roditeljskim parovima omogućila bezbrižnu izmjenu pojedinih gena u cilju kreiranja "uspješnijeg" potomstva. Kao što smo pokušali objasniti, jedino bi se na temelju potpunog biološkog znanja moglo sa sigurnošću predvidjeti da li bi pojedini inženjerski zahvat u genomu bio, biološki gledano, koristan ili štetan. No nije nerealno pretpostaviti da će ljudi možda češće biti u poziciji da svojim izborom “poželjnih” svojstava naštete svojim potomcima nego da im unaprijede život. Čak i ono što se može pokazati dobrim u prvih nekoliko generacija, može se kasnije, na dulju stazu, pokazati pogubnim. Također, ono što može biti dobro za jedinku, ne mora se pokazati (biološki) dobrim na razini populacije.

Netko bi npr. mogao rezonirati na sljedeći način: ako moje dijete bude agresivnije, bolje će proći u životu; stoga je opravdano učiniti odgovarajuće izmjene u genomu, premda za to nema terapeutskih razloga (pretpostavimo da skeniranje zigote pokaže da je s genomom inače sve "u redu") koje će potencijalnog potomka učiniti sklonijim agresivnijem obliku ponašanja. No, pretpostavimo da u danom trenutku isto poželi učiniti većina ljudi. U relativno kratkom roku, već nakon nekoliko generacija, čitava bi se populacija mogla sastojati isključivo od "jastrebova" koji će se, zbog posjedovanja odgovarajućih genetskih predispozicija, međusobno “ozbiljno ozljeđivati”. Populacijski gledano, takvo ponašanje više ne bi donosilo prednost. Naprotiv, život većine jedinki mogao bi biti kvalitativno lošiji i neugodniji, a možda čak i kraći nego što bi to inače, tj. bez inženjerskog zahvata bio slučaj.

Kada je pak postignuto stabilno stanje ili neko stanje koje teži stabilnosti (što ustvari znači da nema jedinki koje se ponašaju isključivo na određeni način), želja roditelja da im potomak iskazuje (isključivo) ponašanje tipa jastreb mogla bi u konačnosti štetiti potomku odnosno potomcima. Naime, budući da u stabilno stanje biološki nije moguće prodrijeti, potomci sa spomenutom genetskom predispozicijom u prosjeku bi prolazili gore od onih sa sposobnošću za različite tipove ponašanja.

Inače, kada je već riječ o fenotipskoj varijabilnosti, onda treba istaknuti da je jedan od često navođenih razloga protiv neograničenog mijenjanja genoma u korist preferabilnih svojstava (točnije, onoga što nam se s obzirom na sadašnji stupanj znanja čine preferabilnim svojstvima) opasnost od smanjivanja genetske varijabilnosti populacije. Sustavnim uklanjanjem pojedinih gena iz populacije smanjuje se stupanj njezine ukupne adaptibilnosti, bez obzira radi li se o "dobrim" ili "lošim" genima. Razlog za to prvenstveno leži u nepredvidivosti mijenjanja smjera i jačine okolinskih pritisaka. Uostalom, kao što neki poznati biološki primjeri pokazuju (najpoznatiji je primjer anemije srpastih stanica), čak i pod pretpostavkom relativne stabilnosti okoline, eliminacijom nepovoljnih ili čak letalnih gena iz populacije, bili bi odstranjeni i neki adaptivno izrazito korisni geni.

Ukratko, ono što važi za druga fenotipska obilježja, važi i za bihevioralne predispozicije: pojedini fenotipovi nemaju vrijednost sami po sebi, nego relativno spram odgovarajuće okoline, uzete u najširem smislu riječi. To znači, vrijednost određene fenotipske ekspresije ovisi kako o drugim svojstvima koje organizam posjeduje tako i o svim onim složenim okolinskim čimbenicima koji uključuju i načine ponašanja drugih jediniki u populaciji, njihovu brojčanu zastupljenost itd. Imajući to u vidu, mnogi su biolozi skloni tezi da su stotine tisuća godina evolucije, tj. djelovanja prirodnog odabiranja, tako međusobno uravnotežile fenotipska svojstva, da su vrste dosegle neki optimalni stupanj prilagođenosti. Suvišno je reći da ni stručnjacima, a pogotovo budućim strankama zainteresiranim za inženjerski tretman, nisu, a vjerojatno nikada neće ni biti, poznati svi faktori koji doprinose spomenutoj ravnoteži. Stoga bi remećenje ravnoteže neopreznim ubacivanjem novih gena u genom ili izmjenom njihova postojećeg rasporeda, a u cilju dobivanja fenotipskog svojstva koje se iz ovog ili onog razloga može učiniti poželjnim, moglo imati loše posljedice, i to ne samo za jedinku koja će biti rezultat zahvata, nego i za njezine potencijalne potomke, a to znači i za vrstu kao cjelinu.

Ukratko, sva fenotipska svojstva ovise o kompleksnim interakcijama mnogobrojnih faktora koji određuju njihovu konačnu vrijednost za nositelja. Neće se uvijek moći lako odrediti i prepoznati koja bi umjetno proizvedena genetska promjena mogla donijeti “napredak” (u biološkom smislu), a možda će to, s obzirom na epistemološka i metodološka ograničenja, biti nemoguće. I ljudska svijest odnosno čovjekove spoznajne sposobnosti mogu se promatrati kao jedno fenotipsko obilježje, i to izuzetno važno i izuzetno moćno. No, mogućnosti koje proizlaze iz posjedovanja takvog svojstva, kolikogod da ih razvijemo, ipak ne mogu zamijeniti eone vremena evolucije i/ili Božje zamisli.

Dok je "proizvoljno" kreiranje genoma budućeg organizma putem kombinacije industrijski proizvedenih gena još uvijek u domeni znanstvene fikcije, stvaranje genetski identičnih organizama ("kolonija" ili "klonova") već je odavno eksperimentalna praksa. No, sve dok su kao ogledni organizmi korištene bakterije, vinske mušice i žabe, stručna, a pogotovo šira javnost, bila je relativno nezainteresirana za način odvijanja eksperimenata i njihov ishod. Gledajući retrospektivno, nije iznenađujuće da su se stvari preko noći promijenile, ako se uzmu u obzir sveukupne okolnosti "afere" s prvim kloniranim sisavcem – ovcom ljupkog imena Dolly. Naime, jedan od glavnih simptoma medijske promocije tog događaja bila je sveopća zatečenost činjenicom da se slični eksperimenti odvijaju već desetljećima te da način njihove izvedbe podrazumijeva i određenu količinu "otpadnog materijala", i to u raznim razvojnim stadijima: gameta, zigota, embrija, fetusa.

Imajući u vidu tako probuđeni interes šire javnosti, kao i one objektivne okolnosti koji su taj interes izazvale – a to je prvenstveno usavršavanje tehnika kloniranja sisavaca –, nameće se zaključak da su sazrezli svi uvjeti za racionalnu, analitički diferenciranu prosudbu istraživačkog programa genetskog inženjerstva. No, imajući u vidu upravo prva dva gore navedena argumenta (argument nekontroliranog napredovanja istraživanja i argument inertnosti jednom pokrenutog istraživačkog poduhvata), umjesno je zapitati se: Ne dolazi li ta prosudba prekasno, kao filozofsko-teorijski ukras nezaustavljivo uznapredovaloj (za sada, doduše, samo eksperimentalnoj) praksi? Razlog zašto smatramo da ne, proizlazi iz našeg trećeg argumenta: argumenta pravovremenog preusmjeravanja na alternativne projekte. Kratko i jasno: ako se kloniranje ljudi, s obzirom na namjere i uvjete pod kojima se provodi, u većini slučajeva pokaže kao etički i/ili tehnički sporna praksa, onda bi ona istraživanja koja realno vode u tom smjeru, bez obzira na njihove stvarne ili deklarirane kratkoročne ciljeve, bilo korisno – čak nužno – preispitati u cilju eventualnog preusmjerivanja sredstava na alternativne projekte. No, kako identificirati takva istraživanja? I prema kojem kriteriju? U nastavku ćemo iznijeti i prokomentirati nekoliko teza koje bi trebale pomoći razrješenju tih dilema.

U etičkoj literaturi ne postoji konsenzus o tome kako prosuđivati moralnu prihvatljivost neke prakse. No, jedan od najstarijih, najjednostavnijih i intuitivno najevidentnijih kriterija glasi: važna je namjera s kojom se nešto radi. Taj ćemo princip uzeti kao polazište u razmatranju etičke opravdanosti kloniranja. Imajući to u vidu, kloniranje ljudi možemo promatrati na više različitih načina: kao terapeutski zahvat, kao izvor zarade, kao način rješavanja emocionalnog problema, kao alternativni oblik roditeljstva, kao pokušaj ostvarenja vlastitog životnog projekta kroz tuđu egzistenciju, i, konačno, kao nesputanu eugeničku praksu. Nije teško konstruirati primjere koji bi mogli ilustrirati svaku od navedenih primjena ili neku kombinaciju istih. Navest ćemo pet jednostavnih i (vjerujemo) paradigmatskih slučajeva::

a) nakon uzaludnih pokušaja konvencionalnim metodama, neplodan par odlučuje da kloniranjem dade proizvesti dijete, i to prema genetskom uzorku jednog od roditelja (ista metoda dolazi u obzir za samce te za homoseksualne parove);

b) gubitak voljene osobe nadoknađuje se kloniranjem iste: npr. neutješni roditelji žele na taj način "oživjeti" prerano umrlo dijete;

d) roditelji smrtno oboljelog djeteta (npr. od insuficijencije bubrega) pristaju da se genetski kompatibilni organ za transplantaciju (npr. bubreg), koji se ni na koji drugi način ne može osigurati, dobije od djetetova kloniranog dvojnika;

Ako sada pokušamo naći neko zajedničko mjerilo prema kojemu ćemo prosuđivati navedene primjere, a koje bi bilo u skladu s našim polaznim etičkim načelom – načelom cilja ili namjere djelovanja --, onda je ono što nam prvo pada u oči to da je cilj svake od navedenih akcija kloniranja "oktroiran", da je u određenom smislu nametnut onome tko trpi (točnije, tko će trpjeti) posljedice dotične akcije. Kao što smo već upozorili, to proizlazi iz osobitosti genetskog zahvata na spolnim stanicama čije posljedice neizbježno trpe prvenstveno (premda ne i isključivo) buduće osobe. Obzirom da iz očiglednilh razloga takve "osobe" nisu u mogućnosti odlučivati o zahvatu čije će posljedice snositi – bilo kao dobre bilo kao loše posljedice --, postavlja se sljedeće pitanje: postoje li situacije za koje bismo s nekom sigurnošću mogli tvrditi da se u njima poklapaju ciljevi onih koji su u poziciji da odlučuju (a sami ne trpe posljedice ili ih trpe u nesrazmjerno manjoj mjeri) i ciljevi onih koji trpe posljedice tih odluka?

Na to pitanje nije lako odgovoriti, jer su (via facti) ciljevi onih koji odlučuju o kloniranju – barem u principu – spoznatljivi (premda možda ne uvijek i transparentni), dok su ciljevi onih koje odluka o kloniranju izravno pogađa predmet nagađanja. Kako bi riješili taj problem i nagađanje zamijenili nekim imalo pouzdanim kriterijem pripisivanja ciljeva još nerođenim osobama, neki se autori oslanjaju na nešto poput kantovskog principa samosvrhovitosti odnosno na princip autonomnosti osobe. Philip Kitcher (1997), primjerice, shvaća autonomnost kao samosvjesnu sposobnost oblikovanja vlastitog životnog plana te je uzima za ključnu pretpostavku postojanja svih ostalih ciljeva osobe. Naravno, mi nismo u stanju deducirati nikakve pojedinačne ciljeve iz takve apstraktne pretpostavke. No, jedno jesmo u stanju: u stanju smo identificirati situacije u kojima sama pretpostavka ne bi bila zadovoljena, pa bi prema tome i realizacija mogućih pojedinačnih ciljeva – ovisno o tome koji su – došla u pitanje. I obrnuto: mogli bismo eventualno prepoznati one situacije u kojima bi prenatalne odluke o kreiranju osoba određenih karakteristika mogle biti moralno prihvatljive.

No, kako doći do relevantnih slučajeva na kojima bismo testirali moralno načelo autonomosti? Jer bez jasnih primjera i konkretnih kontekstualnih informacija o okolnostima u kojima se odvijaju (a koje se npr. tiču osoba koje donose odluku o kloniranju, socijalno-psihološkog koneksta u kojemu se odluka donosi i sl.) nikakvo nam načelo – kolikogod bilo intuitivno prihvatljivo – neće pomoći, a procjena moralne opravdanosti neke genetske prakse svest će se na besplodnu spekulaciju. Ključno je pitanje stoga, možemo li konstrukcijom odgovarajućih primjera nadoknaditi nepostojanje konkretnih životnih situacija koje bi odgovarale tipičnim slučajevima kloniranja, odnosno možemo li s nekom dozom realizma anticipirati takve situacije?

Naša je procjena da se na to pitanje može dati potvrdan odgovor. Kao prvo, u određenom smislu i nemamo drugog izbora nego da se oslonimo na hipotetičke slučajeve – jer čekati da se takve situacije počinju ostvarivati, tj. da postanu dio istraživačke ili čak životne svakodnevice, moglo bi samu procjenu njihove moralne opravdanosti pretvoriti u čistu akademsku aktivnost, tj. učiniti bespredmetnom (naš argument pod točkom 2 gore). Drugo, navedeni hipotetički primjeri kompatibilni su s našim spoznajama o ljudskoj prirodi: sva naša dosadašnja iskustava s ponašanjem ljudi, njihovim sklonostima i načinima da ih zadovolje (npr. njihovom sklonošću da posežu za svim dostupnim sredstvima radi ostvarivanja određenih reproduktivnih ciljeva), upućuju na realističnost, ako već ne na izvjesnost gore iznesenih scenarija.

Imajući to u vidu, koju pouku treba izvući? Prva pouka je jednostavna: uzevši ih u cjelini, naši primjeri pokazuju kako je vrlo teško zamisliti etički sasvim nesporan slučaj kloniranja. To znači, vrlo je teško zamisliti situaciju u kojoj se motivi onih koji donose odluku o kloniranju ne bi na ovaj ili onaj način kosili s nekim oblikom principa autonomnosti buduće osobe, s njezinom sposobnošću da shvati i kreira vlastitu egzistenciju, i to u skladu s ciljevima koje sama postavlja, a unutar ograničenja koja su dana okolinskim uvjetima i "prirodnom lutrijom". Nasuprot tome, primjeri očiglednog kršenja tog principa vrlo lako padaju na pamet. Gotovo sve gore navedene slučajeve – a slični primjeri mogu se naći u litaraturi – moguće je smjestiti unutar raspona od etički kontroverznog (primjer a) do potpuno neprihvatljivog (primjeri d i e).

Na kraju, vraćamo se našem pitanju s početka članka: treba li genetski inženjering postupno zamijeniti ili barem nadopuniti socijalni inženjering, to znači, sve one društveno vođene akcije s ciljem poboljšavanja nejednakih životnih uvjeta ljudskih populacija? Odgovor koji proizlazi iz našeg razmišljanja nije jednostavno formulirati. Kada bi on glasio "jasno i jednostavno NE", to bi značilo da raspolažemo nekim izravnim, univerzalno prihvatljivim "knock-out" argumentom protiv prakse genetskog mijenjanja spolnih stanica organizama. No, kao što iz dosad navedenog slijedi, takvim argumentom ne raspolažemo, niti nam se čini da ga je moguće pronaći. Stoga naš odgovor na navedeno pitanje mora biti oprezniji i rafiniraniji. Pokušat ćemo ga formulirati.

Sadašnja razina molekularno-biološkog znanja ni u kojem nam slučaju ne omogućuje bezbrižnu primjenu tehnologije manipuliranja genetskim materijalom u cilju kreiranja genoma s preferiranim osobinama. I to je nešto u čemu se svi upućeni sudionici u raspravi slažu. S druge strane, isto je tako jasno da su mogućnosti takve tehnologije ogromne, o čemu svjedoče gotovo svakodnevni izvještaji o uspjesima, kako na teorijskom tako i na praktično-izvedbenom planu. Ono što je mnogo manje jasno jest način na koji se te mogućnosti mogu (tehnički aspekt) i trebaju (etički aspekt) iskoristiti, s time da su dvije nejasnoće, tehnička i etička, međusobno uvjetovane. Budući da o načinu rješavanja tih nedoumica ne postoji konsenzus, i to niti unutar uže znanstvene zajednice niti u tzv. upućenoj javnosti, moramo se zadovoljiti konstatacijom da genetsko inženjerstvo predstavlja jedan od najkontroverznijih istraživačkih programa suvremene znanosti i tehnologije. Takvu tvrdnju potkrepljuju primjedbe koje smo u članku iznijeli, a koje se s jedne strane odnose na dosadašnje spoznaje o tehničkim ograničenjima pojedinih zahvata, a s druge strane na njihovu etičku problematičnost (budući da dovode u pitanje pretpstavku moralne autonomnosti osoba koje će trpjeti posljedice zahvata). Smatramo da su iznesene primjedbe dovoljno općenite i paradigmatske, a da ujedno korespondiraju s aktualnim stanjem istraživanja (primjer kloniranja), te mogu poslužiti kao minimalno zajedničko polazište za raspravu o opravdanosti istraživačkog programa genetskog inženjerstva.

No, kao što smo istakli (vidi razloge 1 i 2 gore), bez obzira što mu je cilj neodređen, taj je program u takvoj fazi realizacije da je nerealno očekivati da bi se njegova provedba mogla jednostavno obustaviti ili na neki način (npr. zakonskim sankcijama) ograničiti na tehnički pouzdano izvedive i etički nesporne pravce istraživanja. To, međutim, nipošto ne znači da je rasprava o pojedinim vrstama genetsko-tehnoloških zahvata uzaludna. Naime, oni kojima bi argumenti takve rasprave prvenstveno trebali biti upućeni i nisu neposredni sudionici programa, dakle znanstvenici-istraživači, već oni koji odlučuju o ulaganjima u konkretne istraživačke projekte (a to je u demokratskim zajednicama sama javnost). Imajući to u vidu, oni koji donose takve odluke morat će uskoro ozbiljno razmisliti o mogućnosti (makar i privremene) redistribucije intelektualnih i materijalnih sredstava (koja nipošto nisu mala), u alternativne projekte (vidi razlog 3 gore). To se prvenstveno odnosi na projekte sa srodnim, tj. terapeutskim odnosno, općenitije, amelioracijskim, ciljevima.

Opravdanost takvog zahtjeva postaje još očiglednija ako se uzmu ozbiljno uvjeravanja mnogih aktivnih sudionika programa, tj. samih istraživača, da je pravi cilj genetskog inženjerstva u bitnome identičan onome socijalne politike: ispravljanje zatečenih “nepravdi" u cilju eliminacije patnje i općeg boljitka čovječanstva. Naime, u tom slučaju, ako su takve izjave doista iskrene, onda dolaze do punog izražaja svi oni, već dobro znani i u bezbroj varijanti iskazani argumenti u korist neodgodive provedbe određenih socijalnih programa, osobito onih čiji su ciljevi i sredstva lišeni svake etičke nedoumice. Jedan od autora koji je posebno pregnantno izrazio takvo stajalište, i to upravo u kontekstu mogućih ciljeva bio-tehnološke revolucije, jest Philip Kitcher (1997: 313-314):

Imajući u vidu takva i slična upozorenja, ključno je uočiti sljedeća dva nesrazmjera: 1) nesrazmjer između stvarnih potreba za uklanjanjem genetski uzrokovanih nejednakosti na jednoj i potreba za uklanjanjem nejednakosti uvjetovanih okolinom (uključujući socijalnu okolinu) na drugoj strani; 2) nesrazmjer između mogućnosti utjecanja na spomenute okolinske uvjete i sadašnjih mogućnosti utjecanja na genetske uvjete (pritom prvenstveno mislimo na tehničke i financijske mogućnosti). Smatramo da bi se argumentiranim upozoravanjem na ove nesrazmjere, a imajući u vidu opasnosti i moralne kontroverze vezane za pojedine metode mijenjanja ljudskog genoma, mogle ublažiti (ako već ne spriječiti) moguće negativne posljedice nekritičkog povjerenja u gene i genetsku tehnologiju.